U LIBANONU tradicija nalaže da se pokojnika u lijesu pronese ulicama njegovog rodnog grada, pružajući mu posljednji pogled na dom prije ukopa. No, dok Izrael širi svoju kopnenu invaziju na jug zemlje, rat je mrtvima oduzeo čak i posljednji oproštaj.

Obitelji su prisiljene napustiti tradicionalne obrede i pokapati svoje voljene na privremenim grobljima, daleko na sjeveru, nadajući se da će ih jednog dana moći ponovno sahraniti u rodnoj grudi, piše The Guardian.

Privremeni ukopi u Tiru
U gradu Tiru iskopani su dva metra široki rovovi koji služe kao masovne grobnice. Natpisi na grobovima su šturi, broj iscrtan jarkocrvenim sprejem na tankoj drvenoj ploči jedini je način obilježavanja preminulih. Rabih Koubaissi ostao je u Tiru nadgledati ukope, unatoč izraelskim naredbama za evakuaciju i zračnim napadima na grad. Ovo mu je drugi rat u tri godine.

Koubaissi objašnjava da se u islamu tijelo nakon ukopa ne smije ekshumirati. Običaj je da se tijelo opere, umota u bijelo platno i položi izravno u zemlju bez lijesa, kako bi se neometano vratilo zemlji. Međutim, u izvanrednim okolnostima poput rata primjenjuje se poseban pogrebni obred. Islamska jurisprudencija dopušta da se tijela pokopaju u lijesu, u postupku zvanom *wadiaa*, što doslovno znači "polog". Teorija je da se time ponovno iskopava lijes, a ne samo tijelo.

"Musliman se može pokopati na bilo kojem muslimanskom groblju. Ali ljudi su emocionalno vezani, žele da njihovi najmiliji počivaju u zemlji svojih predaka. To je odraz pripadnosti, nasljeđa i prisutnosti", rekao je Koubaissi.

Slomljeni obredi i dvostruka bol
Brutalnost rata poremetila je svaki korak pogrebnog procesa, ponekad onemogućujući čak i pranje tijela mrtvih. "Ponekad dobijemo samo dijelove tijela", kaže Koubaissi. "U takvim slučajevima samo skupimo što možemo, umotamo ih u platno i vreću za tijelo, a potom ih položimo u lijes." Iako privremeni ukopi pružaju određeni mir, na kraju su izvor dodatne boli, rekao je. "Jako je teško. Obitelji su prisiljene dvaput pokapati svoje najmilije."

Strah od trajnog gubitka
Stanovnici južnog Libanona strahuju da možda nikada neće dobiti priliku sahraniti svoje voljene kod kuće. Izjave izraelskih dužnosnika da će vojska na neodređeno vrijeme okupirati područje južno od rijeke Litani izazvale su strah da bi mogli proći mjeseci, ili čak godine, prije nego što Libanonci konačno polože svoje najmilije na počinak u zavičaju.

Čak i ako se izraelski vojnici povuku, ljudi se brinu što će zateći po povratku u svoja sela. Nakon završetka 13-mjesečnog rata između Hezbolaha i Izraela u studenom 2024., stanovnici pograničnog sela Dhayra požurili su ponovno pokopati dvoje sumještana koji su mjesecima ranije ubijeni u zračnim napadima i privremeno sahranjeni u Tiru. Međutim, kada su se vratili kući, zatekli su seosko groblje u ruševinama. Izraelski buldožeri razorili su grobove, a lokalna džamija je uništena, pa su tijela morala biti pokopana na drugom groblju.

Tuga na praznom groblju
Dok mrtvi čekaju na ponovni ukop, posjetitelja je malo. Nakon što su prisustvovale nabrzinu organiziranim privremenim sprovodima, većina obitelji bila je prisiljena napustiti Tir zbog sve jačih napada na grad. Prošlog tjedna, mladi par koji je unatoč opasnostima ostao u Tiru posjetio je jedno od privremenih groblja, uređujući cvijeće na grobovima dvojice mladića iz grada Al-Qlailah. To su jedina dva groba s fotografijama preminulih. Par, svladan emocijama, tješio se promatrajući slike.

Stojeći iznad prvog groba u nizu, Hecham Reda, bolničar iz pograničnog sela Aita al-Chaab, zaplakao je sjećajući se svog prijatelja. "Hadi je uvijek bio uz nas, gasio je požare, nosio poginule. U ovom ratu nije imao vremena. Udar koji ga je pogodio bio je brz i brutalan", rekao je Reda, koji se, kao i mnogi iz južnog Libanona, boji da nikada neće moći pokopati prijatelja kod kuće.

Dok Koubaissi nadgleda grobove, u daljini odjekuju zračni udari. Više se ni ne trudi podići pogled. "Najteže je kad vas obitelji pitaju kako su izgledali njihovi najmiliji", rekao je. "Oni ih ne mogu vidjeti, ali ja jesam. Ne možete im lagati, ali ne možete im reći ni istinu. Zato ih pokušavate utješiti. To je jako težak osjećaj. Nismo se oporavili ni od prošlog rata, a već smo ušli u ovaj."